Tragom zaboravljenih božićnih pjesama iz Grablja
Tragom zaboravljenih božićnih pjesama iz Grablja
O grobajskom Božiću kakav je nekad bio može se napisati posebna knjiga. Običaji, pjesme, igre sa mendulima, doživljaji, čak i pisma iseljenika u daleku Ameriku, gdje su se prisjećali svoga ognjišta – stvorili su jedinstven, bogat i zanimljiv mozaik. Jedan dio tog bogatstva su i božićne pjesme.
Prije dvije godine mi je pok. Nikša Petrić predložio neka pišem o don Antoninu Zaninoviću (1879.-1973.), zaslužnom dominikancu i Grabljaninu, koji se posebno istaknuo svojim povijesnim, kulturnim i muzikološkim radovima. Zahvaljujući njegovom pomnom istraživanju, sve božićne pjesme iz Grablja ostale su zapisane. Boraveći u dominikanskom samostanu u Starom Gradu od 1915.-1927., često je dolazio u rodno Grablje gdje je slušao kantadure i zapisivao note pjesama. Tako su grobajske božićne pjesme objavljene u glazbenom listu “Sveta Cecilija” 1916./17. i 1921.g.- prije gotovo sto godina! Notne zapise smo pronašli u Zagrebu, nedostajao je samo okvir za cijelu priču. Zbog toga sam zamolila dugogodišnjeg kantadura barba Iveta Zaninovića-Mandičinega da mi ispriča o samom slavljenju Božića u Grablju. Od same priprave za Božić, sve četiri nedjelje došašća pjevalo se Poslan bi anđel Gabrijel i za božićnu devetnicu Koga zemja, zvizde, more/slave, hvale, časte, dvore/ iz koga se vas svit boji/u utrobi Dive stoji. Barba Ive kaže da je to najstarija pjesma za ove blagdane.
Nekada prije nije bilo ponoćke, već bi se išlo na Porojenje oko 23h, čekanje ponoći u molitvi i tišini. Žene bi sjedile u crkvi, dok bi crkovinari po rubovima zida i oltarima upalili stotinjak žmulih sa ujen. U ponoć bi počeli slaviti u sva zvona i to je trajalo cijelih sat vremena. Nakon toga bi četiri fabricera (uz jednog iz Malog Grablja) otišli po svećenika. Čestitali bi mu i počastili se pašuratima, a onda bi se zaputili prema crkvi. Barba Ive ističe da je najsvečaniji trenutak bio kada bi pop zakucao na vrata crkve, a remeta mu otvorio, i kada bi umočio ruku u krstionicu, dodao ruku prešidu (glavnom crkovinaru) i tako redom. Svi bi zajedno išli do oltara gdje bi oko 3:30h počela jutarnja, sa devet čitanja i psalama. Oko 4,5h bila je misa zornica, u 6h druga misa (na čast sv. Anastazije-Stošije jer je mučena na Božić) i dnevna misa u 10h. Na ove tri mise pjevale su se tri pjesme: U se vrime godišća, Spavaj, spavaj, Ditiću i Veseli se, majko Božja. Do II.svjetskog rata bile su gotovo jedine pjesme za božićne blagdane. Zanimljivo je i da te pjesme imaju najviše različitih napjeva, tj. gotovo svako mjesto imalo je svoj napjev. Evo što je zabilježio Antonin Zaninović u svojim radovima, što su pjevali Grabljani prije gotovo sto godina:
Najpopularnija je U se vrime…, koja je i najstarija hrvatska božićna pjesma (15.st.). Zapisano je stotinjak različitih napjeva, među kojima je i grabaljski. Prva dva retka pjevaju se jednako kao i u aktualnom napjevu, dok je refren drukčiji. Jednako tako i ostale spomenute pjesme imaju varijacije. Napominje za Veseli se, majko Božja da se u Grablju uvela tek prije I. svjetskog rata. To mi je potvrdio i barba Ive Mandičin, koji je zapazio da je nema u starom bogoslužbeniku s kraja 19.st. Zanimljiv je notni zapis pjesme Ovoga vremena čestita ljudem, koju je oko 1890.g. uveo tadašnji župnik Juraj Petrić Udovičin. Originalno potječe iz sjeverne Dalmacije. Vjerojatno se pjevala samo tridesetak godina, jer se je ne sjećaju ni najstariji Grabljani. Šteta, jer je pjesma vrlo lijepa i melodična. Ostale pjesme, poput Radujte se, narodi, polako su ušle među Grabljane uvođenjem novih bogoslužbenika neposredno prije II.svjetskog rata. Polako su nestajali stari napjevi koje su zamijenili univerzalni, tiskani u novim knjigama i brošurama.
Na Mlodo lito u crkvi se pjevalo Svaki od nas zove Isusa, a ispred crkve koleja Po porodu osmi dan/jur sin Božji bi pridan/da bi bio obrezan. Još jedna koleja je i Tri kralja iđahu. U svojem radu iz 1921.g. A. Zaninović navodi ovu pjesmu pod naslovom Tri kralja izdihu (= od glagola izditi, jezditi). U originalnom rukopisu iz 1715.g. s otoka Prvića kod Šibenika, naziva se “Tri kralja gredihu” i ima 48 kitica. Verzija iz Grablja ima 15 kitica, a notni zapis koji donosimo razlikuje se od današnjeg.
Zahvaljujući zapisima koje ovdje donosimo, ove pjesme mogu se obnoviti, izvoditi i oteti zaboravu. One su dio grabaljske baštine, premda su neke melodije zaboravljene i više se ne pjevaju. Neka ovaj tekst bude poticaj na oživljavanje glazbene baštine Grablja, kao i poziv za prikupljanje običaja, priča, anegdota, zanimljivosti koje bi mogli uroditi lijepom izložbom ili ostati sačuvane u knjizi.
**********
Bodnjok
Bodnjok je u Velom Grablju komad drveta (hreb), najčešće borovina ili mendul, koji bi se na Badnjak stavio na komin gdje bi polako gorio. Barba Ive Mandičin sjeća se bodnjoka visine 2,5 m koji je ubrao njegov otac Vice. Napravilo bi se kolač u kojemu su bili zataknuti menduli. Drvo bodnjok se tijekom molitve zalijevalo vinom i uljem. Često se znalo događati da su sjekli tuđe mendule za bodnjok, pa je dolazilo i do tužbi. Godine 1939./40. Mandičini su napravili špaher od matunih i više nisu mogli donositi bodnjok. Tako su umjesto toga u špaher stavljali devet cjepanica, na čast devet mjeseci koje je Isus proveo u majčinoj utrobi. Špaher na matune imali i Jure Tomičinih i Toničini.
Barba Vice Mandičinih je tih godina u Splitu kupio baluniće za bor i kartonske figurice za Betlem, koji se i danas čuvaju u njegovoj obitelji.
Koleja u don Ivana
Po običaju, fabriceri i kantaduri su išli u kurota pripravit koleju. Tako su krajem 1960-ih barba Ive Mandičin, njegov otac Vice, barba Marinko Gornjev, barba Tonko Piće i Lovro Tudor iz Malog Grablja išli u tadašnjeg župnika don Ivana Moškatela. Najprije su zapjevali pod volat od popovske kuće (gdje je odlična akustika) i zadržali se kod don Ivana. Na izlasku iz kuće, primijetili su da se vrata ne mogu otvoriti. Otvorili su prozor i skočili van, gdje su ugledali ulazna vrata i kuhinjska vrata vezana debelim, zelenim konopima. Noževima su isjekli konope i govori Lovro: “Ovo su mi konopi od sedla!” Prepoznao ih je po boji. Svih je uhvatila nelagoda jer je Lovro došao iz Malog Grablja, a bila je mrkla noć. Išli su tražiti mula i uspjeli ga pronaći. Bio je bez sedla, a bilo je pretamno i kasna ura za ga pronaći. Tako je Lovro Tudor zamotao okrajke od konopa mulu oko kulina, zajahao ga i vratio se doma. Priča ima sretan kraj: sedlo su našli nekoliko dana kasnije iza Gričinih gustirne i Lovro se vratio po njega. A ovu spačku su, kaže barba Ive, napravili Pere Nadalin, Đive Tudor i Andre Blaćušev, želeći se našaliti sa fabricerima.
Iskreno hvala barba Ivetu Mandičinemu na ispričanim zanimljivostima i anegdotama.
Ovaj tekst posvećujem pok. Nikši Petriću, dragom suradniku i zaljubljeniku u baštinu rodnog Grablja.
Zorka BIbić Žižetova
14.12.2011.
